Izlaganja poznatih historičara o Vlasima tzv Bosanskim Srbima u Bosni Anto Babić,Enver Imamovic,Malcolm by Bosnjo

Posted: August 29, 2010 in Srpske i Hrvatske pretenzije na BiH
Oznake:, ,

Dosad nije ovdje bilo mnogo rijeci o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Razlog je tome jednostavan –

Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu.

U svojoj ranoj srednjovjekovnoj historije Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (jugozapadna Srbija). Veci dio hercegovackog plemstva bio je u 14. i 15. stoljecu pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim stanovnistvom.’ U stoljecu katolicke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolicka je crkva i u Hercegovini postigla znacajne uspjehe u radu osnovavsi ondje cetiri franjevacka samostana, ali je u 16. i 17. stoljecu doslo do velikog nazadovanja, pogotovo u istocnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je jos 14 katolickih zupnih crkava u istocnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je jos svega 11, od kojih su cetiri navodno bile u rusevnom stanju.2

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeca na gornji tok rijeke Drine (jugoistacno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi.

Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi,* on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske).

Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski historicar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potice iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.3 Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica,* Vidi biljesku na str. 25. a u dvadesetim godinama 15. stoljeca spominje se jedna pravoslavna porodica u Vrhbosni (kraju oko danasnjeg Sarajeva).4

Neosporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine.

Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15. stoljeca govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duse – o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokusajima obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske.5

Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.

Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljecu (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine.

Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradjenje novih crkava – ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.6 Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao Pravoslavnu crkvu.

Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodjenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu.

Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradjena tek sredinom 16. stoljeca.7

Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17. stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima.8 U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih porodicai naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.9 U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.10

Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedan su Turci, koji “krajnje despotski” vladaju krscanima. Drugi su “stari Bosanci, koji su rimokatolicke vjere”. A treci su “Srbi koji sebe nazivaju Vlasima… Doselili su se iz Smedereva i Beograda”.”

Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku bosanskog pravoslavnog naroda da se jos i nakon tri stoljeca izraz “Vlah” upotrebljavao u Bosni u znacenju “pripadnik Pravoslavne crkve”.12 Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih medju sobom razlikovati, i o tome sto je izraz “Vlah” znacio u ono doba, bit ce jos rijeci. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnicka i kulturna skupina, tu odigrali vaznu ulogu.

Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce), nego i zato sto su imali izrazitu vojnicku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu – smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.13 Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom “martolozi” ili “vojnuci”, postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj masineriji.

Istovremeno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15. stoljecu i koji su njegovali slicnu vojnicku tradiciju, Habsburgovci poceli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unutrasnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripesic za opustjelost Bosne na pocetku 16. stoljeca bijahu kuga, devsirma i bjezanje srpsko-vlaskih martologa preko granice.4

Godine 1527, posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru.

Na taj je nacin izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacala pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak.

Krajisnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se “Vlasi” ili “Morlaci”.

Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom “Zakoni o Vlasima” – “Statuta Valachorum”. Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjecitih okrsaja Vlaha s Vlasima.

Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli?

To je jedno od najspornijih pitanja u historije Balkana.16 Vlasi su dan-danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveca je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovne ljetne ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se proculi u 18. i 19. stoljecu kao trgovci, domaci i medjunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeca; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeca spominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlasku kabanicu, sirok, crn ogrtac bez rukava ili talagan, koji se jos moze vidjeti na plecima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlasko tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima – ova je rijec potekla od latinske calator, sto znaci “konjovodac”, rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom u obliku cälätor, sto ce reci “putnik”.17

Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojnicko: kao zilavi gorstaci bili su cijenjeni zbog svoje srcanosti, a kao dobavljaci konja bili su dobro dosli u svakom ratnom pohodu. Cini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obicno upotrebljavale kao pomocne cete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijeli jedan vlaski pjesacki puk u bizantskoj vojsci na pocetku 14. stoljeca.18

U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o “Bugaro-albano-vlasima”, pa cak i o “Srbo-albano-bugaro-vlasima”.19

Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko “Mavrovlachos”, sto ce reci “crni Vlah”, iz cega je potekao i naziv “Morlak”, pa suvremeno grcko ime “Koutsovlachos” (Kucovlah), sto doslovce znaci “hromi Vlah”, a to je valjda inacica koja je narodnom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, “malog Vlaha”. Samo ime “Vlah” potice od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode sto su govorili latinske ili romanske jezike – odatle i “Wallachian”, “Walloon” i (tek posrednom primjenom) “Welsh”.

Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim – lingvisti ga zovu “makedo-rumunjski”, a romanski koji se govori u Rumunjskoj “dako-rumunjski”. Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan i da su Slaveni naisli na nj kad su dosli na Balkan u 6. i 7. stoljecu. Medjutim, Rimsko Carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim historicarima da tvrde kako Vlasi poticu upravo s njihova podrucja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Iracani, a Rumunji inzistiraju da su romanizirani Dacani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji – nije vazno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Madjara).

Kudikamo je najslikovitija – i najbesmislenija – teorija koju je iznio istaknuti hrvatski historicar otac Mandic koji je, istrazujuci porijeklo Vlaho-Srba u Bosni, zakljucio da oni poticu iz Maroka. Na taj nacin misli on da je objasnio bizantsko-grcku rijec “Mavrovlachos” ili “crni Vlah” (Karavlah), sto upucuje na njihovu tamnu maursku put.

Prema toj njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (danasnjeg Maroka) koji su bili stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao sto smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje Mandic, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Beca. Tesko da je to moglo biti polaziste za stvaranje citavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako ce se, naravno, danasnji anti-srpski nacionalisti u Bosni oduseviti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava savremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni toboze tamnoputan narod iz Treceg svijeta), ta teorija nikako ne drzi vodu.20

Medjutim, pravo porijeklo Vlaha moze se izvesti iz lingvisticke gradje. Vlasko-rumunjski jezik (koji je bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu pocela racvati negdje na pocetku srednjega vijeka) ima velik broj posebnih znacajki zajednickih s albanskim jezikom. Medju te znacajke spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, odredjen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za pastirski zivot.21

Albanski, koji je jedini prezivio od jezika ilirskih plemena, sadrzi i znatan broj rijeci posudenih iz latinskoga pa upucuje na tijesne veze s romaniziranim stanovnistvom za sve vrijeme rimskog razdoblja.22

Udruzene snage historijske lingvistike, proucavanje imena mjesta i povijest Rimskog Carstva omogucuju nam da izvucemo prilicno pouzdan zakljucak da je srediste u kojem su se oba ta jezika razvila podrucje sto se proteze od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a mozda je obuhvacalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Veci dio romaniziranog naroda koji govori rumunjskim jezikom na tom podrucju (na ciju je verziju latinskoga utjecao njihov vlastiti stariji jezik, ilirski) rasprsile su, unistile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, napose najezde Slavena. Ostatak koji se bavio stocarstvom uspio je prezivjeti u gorju nedirnut razvojem slavenske sjedilacke poljoprivrede, a u udaljenijim planinama (posebno na sjeveru Albanije) ostao je u tijesnoj vezi s jos starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, doduse verziju ilirskoga duboko prozetu latinskim, nakon stoljetnih doticaja. Ovo objasnjenje prihvacaju gotovo svi objektivni naucnici koji su izucavali to pitanje. Na zalost, u to proucavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunjskih autora koji se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da su prvi ljudi koji su govorili rumunjski porijeklom juzno od Dunava.23

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaledja Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedju 13. i 15. stoljeca o njima je cesto rijec u hronikama Dubrovnika i Zadra.24 Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.25 I mnoge vlaske rijeci iz pastirskog zivota usle su u bosanska narjecja: na primjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu srpnju, potice od vlaske rijeci tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaske rijeci zara. Ova je potonja rijec zapravo inacica albanske rijeci dhalle, sto ce reci “mlacenica” -jedan od mnogih detalja koji upucuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.26

Cini se da je vecina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha zivjela mirno i povuceno u gorju.27 Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veca koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovackim hronikama cesto se tuze na pljackaske upade tih obliznjih Vlaha u 14. i 15. stoljecu.28 Hercegovacki Vlasi bili su uzgajivaci konja i vodici karavana, a kad se nisu bavili pljackom, bogatili bi se trgovanjem izmedju Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao sto smo vidjeli, vjerojatno narucili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stecke ukrasene isklesanim konjanicima. Zacijelo su, zahvaljujuci svojim trgovackim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaskim stanovnistvom u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u sluzbi bizantskih careva i srpskih kraljeva.

Jedna je od jos nerazrijesenih tajni u ovom slucaju pravo znacenje izraza ´Morlak´-(“Mavrovlachos”, “Karavlah”, “Crni Vlah”), i kako je doslo do njegove upotrebe u Hercegovini i Dalmaciji. Ocito je da se prvobitno znacenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na sredisnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grckoj). U razlicitim su razdobljima bili poznati i pod imenom “Karagounides” ili “Crnogunjci”.29

Mozda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevsi sa sobom i to ime (koje su zacijelo bili dobili na podrucju gdje se govorio grcki).30 Slavenska narodna etimologija uskoro ga je pretvorila u “Morovlah” (tj. “morski Vlah”).31 Iz Dalmacije se taj izraz poslije prosirio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili “Krajinu” sjeverozapadno od Bosne. “Morlacchi” je postao standardni mletacki naziv za te ljude, a taj je kraj na mnogim kartama 17. i 18. stoljeca oznacen kao “Morlacchia”.

Zbog svojih okrutnih metoda neregularnog cetovanja Morlaci su izisli na zao glas, smatrali su ih primitivnim i bescutnim ljudima. Ali sve se to promijenilo potkraj 18. stoljeca, kad ih je posjetio talijanski svecenik, Fortis. Nadahnut Ossianovom poezijom, i pracen jos jednim zaljubljenikom u epsku narodnu pjesmu i folklor, profesorom novije historije na Cambridgeu, Fortis je obisao Morlake u Dalmatinskoj zagori tragajuci za poezijom i primitivnim vrlinama. Nasao je i jedno i drugo: “Iskrenost, povjerenje i cestitost ovih siromasnih ljudi… u svim svakodnevnim zivotnim postupcima proglasili bi se kod nas naivnoscu i slaboscu”, zapisao je on. Cuo je i mnogo pjesama i pobiljezio: “Morlak krstari po pustim planinama i pjeva, posebno u nocno doba, o junastvima starih slavenskih kraljeva i velmoza ili o nekom tragicnom dogadjaju”. Zapazio je isto tako da “bosanski dijalekt kojim govore Morlaci u unutrasnjosti skladnije zvuci, po mom misljenju, od primorskog ilirskog jezika.”32 Pjesma koju je objavio u prijevodu, Hasanaginica, bila je zapravo djelo bosanskih muslimana – kratka prica o tragicnoj ljubavi i nesporazumu postala je jedna od najomiljenijih narodnih pjesama u cijeloj Evropi, pa su je preveli Goethe, Byron, Walter Scott, Merimee, Puskin i Ljermontov.33

U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko upotrebljavao za ratoborne Vlahe koji su se pod Turcima naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su dosli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova se potonja rijec odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i Nevlasi – bijase to inacica grcke rijeci za naoruzana covjeka, armatolos.

Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito drustveno i vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno odredjeno vec u prvim otomanskim dokumentima. Na celu svake lokalne zajednice bijase mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio nacelnik \\iprimikur (od grcke rijeci primikerios); pod njim je pak bio lagator (od grcke rijeci alagatör, zapovjednik vojnog odreda), a osnovna vojna jedinica bijase gander (od grcke rijeci kontarion, sto ce reci koplje).34

Svi ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijase utvrdjen u vojsci Bizantskog Carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne olaksice radi njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su prakticki postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili placanja osnovnog nameta za nemuslimane, haraca. Vlasi su ipak placali poseban “vlaski porez” – rusum-i eflak – koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i janjeta po porodica sto su se davali svake godine o Djurdjevdanu.35 Buduce da su bili drukcije oporezovani, bili su i drukcije razvrstani u turskim tefterima. To nam je omogucilo da ustanovimo da je potkraj 15. stoljeca bilo najmanje 35 000 Vlaha u Hercegovini, a da je u 16. stoljecu bilo cak 82 692 uglavnom vlaskih porodica (ukljucujuci tu i neke nevlaske martoloze koji su uzivali slicne povlastice) u smederevskom kraju juzno od Beograda.36 (Mnoge Vlahe iz istocne Hercegovine preselili su Turci onamo da ponovo nasele podrucja opustosena ratovanjem u sezdesetim godinama 15. stoljeca.)37 To su bili glavni rezervoari naroda iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru Bosne. A kako su oni, prebivajuci u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve, uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje ocuvalo do dana danasnjega.

Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Ocito je da su imali drukciji status i drukcije drustveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a ocuvani otomanski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeca pokazuju da vecina Vlaha nije vise zivjela nomadskim zivotom, ali da su se i dalje ponajvise bavili stocarstvom.38

Ivan Lovric (Giovanni Lovrich) zabiljezio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeca da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zasto se ne prihvate obradjivanja zemlje, odgovorili su mu: “Nasi preci nisu to radili pa necemo ni mi”.39 Neki su autori, napose srpski, tvrdili da rijec “Vlah” znaci samo “cobanin” i da ne ukljucuje nikakvo posebno etnicko ni lingvisticko znacenje – pa da su vecina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drze ovce.40 Ovo misljenje odbacuje vodeci savremeni strucnjak za Vlahe na pocetku otomanske vladavine na Balkanu, tvrdeci da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.41

Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji je ocuvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedocanstava o njegovoj upotrebi, uz pojavu vlaskih licnih imena u zapisima kao sto su Ursul ili Sarban. Vlasi koji su se u 15. stoljecu naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaski. Jedan mletacki pisac iz 16. stoljeca zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore “latinski, doduse u iskvarenu obliku”. Pastiri u tim planinama jos su 1985. godine brojili na vlaskom.42 Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17. stoljecu, premda je historicar Ivan Lucic (Joannes Lucius) ustvrdio da je do tada vec bio isceznuo njihov stari jezik.43 Ali dakako da se ti Vlasi, ziveci stoljecima medju Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima. Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaski zato sto nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su dosli iz Srbije u sjevernu Bosnu, jamacno je netacna.44 Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na podrucju tako podloznom demografskim promjenama kao sto je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su jamacno govorili ijekavicom.

Bilo je nedavno pokusaja da se dokaze kako je jos na pocetku 20. stoljeca bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaski. U popisu stanovnistva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori “rumunjski”, a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je citavu knjigu o “rumunjskim kolonijama” koje je ondje otkrio.45 Medjutim, kad je vodeci njemacki ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otisao sljedece godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaskim selima zive ljudi koji su se doselili u 18. stoljecu iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji “govore rumunjski”, poznati u tim krajevima pod nazivom “Karavlasi” ili “Crni Vlasi”, zaista govore rumunjski, ali samo zato sto uopce nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.46

Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi “zapravo” Vlasi. Tokom stoljeca i mnogi obicni pripadnici Srpske pravoslavne crkve zacijelo su bili presli preko Drine u Bosnu ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljecu razvila se i srpska trgovacka klasa u bosanskim gradovima. Nisu bas svi ljudi koji su upuceni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16. stoljecu bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priljeva i odljeva u historije Bosne da nikako ne mozemo tacno izracunati postotak “vlaskih” predaka bosanskih Srba.47

Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu srpskog naroda; neki su od njih (pretezno u Hrvatskoj) presli i na katolicku vjeru, a mnogo ih se i islamiziralo u Bosni.48

Nazivati danas nekoga Srbinom znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. stoljecu na temelju zajednicke religije, jezika, historije i licnog osjecaja nacionalne pripadnosti.

Danasnji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlasko porijeklo. Ipak, covjeka pomalo draska pomisao, kad cuje takozvane desnicare u danasnjoj ruskoj politici kako govore o potrebi da zastite svoju staru slavensku bracu u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog naroda koja sadrzi vazan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.

_______________________________

1 Fine, Bosnian Church, str. 172. 2 Ibid., str. 305-307; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 158; D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 456-467.
3 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 125-126.
4 Fine, Bosnian Church, str. 379.
5 O jednom izvjestaju iz 1455. vidi Fermedzin, ur., Acta Bosnae, str. 224-226.
6 Fine, Bosnian Church, str. 379-380; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127.
7 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127; Skaric, Sarajevo i njegova okolinu, str. 56. Medjutim, prvi pouzdani dokaz o postojanju jedne pravoslavne crkve u Sarajevu potice iz 1616. godine: Skaric, Srpski pravoslavni u Sarajevu, str. 10.
8 O podacima o prevjeravanju vidi D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 467-494. Bilo je i prelazaka pravoslavaca na katolicku vjeru.
9 Dzaja, Die “bosnische Kirche”, str. 75-82.
10 Vasic, “Etnicka kretanja”, str. 233-239; o izvjestaju o izbijanju kuge velikih razmjera 1584. godine, kad je ta posast navodno pokosila 200.000 ljudi u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vidi Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 338.
11 Kuripesic, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 34-35. Kuripesic je nailazio na Srbe i u drugom dijelu svoga putovanja, izmedju Sarajeva i Kosova; o njima jednostavno govori kao Srbima (str. 43).
12 Roskicwicz, Studien über Bosnien, str. 77.
13 Vasic, “Etnicka kretanja”, str. 238; Sabanovic, “Vojno uredjenje Bosne”, str. 218-219.
14 Kuripesic, Itinerarium der Bolschafisreise, str. 43. Nakon poraza Turaka pod Siskom 1593. godine mnogi su Vlasi presli na austrijsku stranu (Gusic, “Wer sind die Morlaken”, str. 461).
15 Vidi Rothenberg, Austrian Military Border, a koristan sazet tekst nalazi se u njegovoj knjizi Military Bonier in Croatia, str. 6-11.
16 Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opsirnu bibliografiju vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opcu uvodi jos su uvijek Weigand, Aromunen, i Wace i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je savremena studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, “Aromani”.
17 Gyóni, “La Transhumance des Vlaques”.
18 Bartusis, Late Byzantine Army, str. 216, 256; Nasturel, “Les Valaqucs baleaniques”, str. 110.
19 D. Radojicic, “Bulgaralbanitoblahos”.
20 Moram priznati da nisam imao prilike procitati potpuno izlaganje teorije oca Mandica, Postanak Vlaha, sto je objavljeno u Buenos Airesu; oslonio sam se na sazetak njegova teksta u djelu “Etnicka i vjerska povijest Bosne”, str. 383-386.
21 Postoji znatna tehnicka literatura o vezama izmedju rumunjskog i albanskog jezika. Vidi posebno Baric, Lingvisticke studije; dobre savremene sazetke vidi kod Du Nay, Early History of Rumanian, i Illyes, Ethnic Continuity, str. 191-290.
22 Vidi Haarmann, Der lateinische Lehnwortschatz. Grasa pokazuje da je varijanta kasnolatinskog jezika iz koje se razvio rumunjski bila tijesno povezana s albanskim jezikom, iako neke albanske posudjenice poticu i iz ranijeg latinskog.
23 Medju najistaknutije nezavisne (tj. nebalkanske) naucnike spadaju Jirecek, Weigand i Stadtmüller. Koristan pregled (u kojem se, naravno, radi Albanaca naglasava albansko geografsko porijeklo) vidi kod Cabcj, “Problem of Place of Formation”. Neki su rumunjski autori pokusali preokrenuti situaciju u svoju korist tvrdnjom da su Albanci dosli iz Rumunjske. Najdovitljiviji rumunjski kompromis djelo je Marienescua,koji je ustvrdio da su ilirske jezicne karakteristike najprije bili preuzeli rimski legionari u Makedoniji, koji su se potom premjestili na sjever od Dunava (“Ilirii, macedo-romanii si albanesii”, str. 153-154).
24 Jirecek, “Die Romanen in den Städten Dalmatiens”, prvi dio, str- 35-40; Gusic, “Wer sind die Morlaken?”; Dragomir, Vlahii si Morlacii, str. 15-52. Vidi takodje Valentini, “L'elemento vlah nella zona scutarina”, o mletackim zapisima o Vlasima nize u primorju, na jugu Crne Gore i na sjeveru Albanije.
25 Dragomir, Vlahii din nordul peninsulei balcanice, str. 49-52 i karta 1.
26 I. Popovic, “Valacho-serbica”, str. 372-373 (ispravio sam Popovicevo pisanje rijeci tirdziu); Huld, Basic Albanian Etymologies, str. 57. U danasnjem rumunjskom tirziu znaci “kasno” a zara- “surutka” ili “kiselo mlijeko”. O Albancima kao pastirima u Dalmaciji i u skupinama Vlaha albanskog porijekla u Hercegovini i Srbiji vidi Gusic, “Wer sind die Morlaken?”, str. 456; Jirecek, “Die Romanen in den Städten Dalmatiens”, prvi dio, str. 41-43; M. Filipovic, “Struktura i org”nizacija katuna”, str. 50-58.
27 Njihovi su potomci mozda prezivjeli kao islamizirani sezonski nomadi i pastiri, tradicionalno poznati pod nazivom balije, u zabacenijim krajevima Bosne: vidi Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 82-83; Kulisic, “Razmatranja o porijeklu Muslimana”, str. 153. Pokazalo se da je jedna porodica balija koju je proucavao Weigand vjerojatno turkmenskog porijekla (“Rumänen und Aromunen in Bosnien”, str. 191-197); ali je ocito da vecinom poticu s Balkana.
28 Gusic, “Wer sind die Morlaken?” str. 457. Vidi npr. tuzbu iz 14O3. godine u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 85.
29 Novakovic (Selo, str. 33) takodje poistovjecuje Crnogunjce sa Sarakacanima, cime ime mozda potice od turske rijeci Karakacan, sto znaci “crni odstupnik”; ali Sarakacani, koji ocito vec poodavno govore grcki, predstavljaju jos jedan misterij.
30 Historicar iz 17. stoljeca Ivan Lucic (Ioannes Lucius) iz Trogira kaze da se ovaj naziv upotrebljavao kao suprotan izrazu “Bili-Vlahi”, to jest Albi Latini (“De Rcgno Dalmatiae”, u von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 459); ali nisam vidio nijednu recenicu o “bijelim Vlasima” navedenu iz nekog ranijeg izvora. Jirecek misli da su Dubrovcani i Dalmatinci pravili tu razliku kako bi se razlikovali (jer i njih su gdjekad nazivali Vlasima zbog njihova latinizovanog jezika) od Vlaha iz unutrasnjosti, a Gusic misli da su oni razlikovali svoje mjesne Vlahe (koji su nosili bijelu odjecu) od vala pridoslica. Ni jedna ni druga teorija nisu uvjerljive, jer nema razloga zasto bi Dubrovcani i drugi Dalmatinci govorili grcki. Lucic je bar bio svjestan ovog problema; on je podrazumijevao da su naziv Mavrovlachos donijeli Mlecani iz Grcke.
31 Rijec Morovlah upotrebljava se u dubrovackim dokumentima za mjesne Vlahe u 13. stoljecu (Jirecek, “Die Romanen in den Städten Dalmaticns”, prvi dio, str. 35), a narodna je etimologija utjecala na izgovor te rijeci ocito potkraj 12. stoljeca, kad je i pop Dukljanin pisao “Morovlachi” (premda je znao da ta rijec znaci “nigri Latini”): von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 478. Oba ova podatka kose se s Gusicevom tvrdnjom u “Wer sind die Morlaken?” str. 459-460.
32 Fortis, Travels into Dalmatia (“Put po Dalmaciji”), str. 53, 85. Mnoge od Fortisovih zapazanja (ali ne i ova) osporio je u kasnijem i vrednijem djelu autor koji je mnogo bolje poznavao mjesne prilike: Lovrieh, Osservazioni.
33 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 175; Wilson, Life of Vuk Karadzic, str. 192-194. Wilsonov vlastiti prijevod nalazi se na str. 361-363.
34 Beldiceanu, “Les Valaques de Bosnic”.18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str. 83.
35 Beldiceanu, “Sur les valaques des balkans slaves”, str. 97; Beldiceanu i Beldiceanu-Steinherr, “Quatre actes de Mehmed II”, str. 118; vidi takodje Hadzibcgic, “Dzizja ili harac”, prvi dio, str. 68. Medjutim, potkraj 18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str.83. 36 Beldiccanu, “Sur les valaques des balkans slaves”, str. 94; Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 137. U fusnoti usporedi s Kuripesicevim zapazanjem u napomeni br. 11 u ovom poglavlju.
37 Dzaja, Die “bosnische Kirche”, str. 75.
38 Beldiceanu, “Sur les valaques des balkans slaves”, str. 91. Trifunovski drzi da su se nastanili u jednom selu u 15. stoljecu: “Geografske karakteristike katuna”, str. 36-37.
39 Lovrich, Osservazioni, str. 174, 179.
40 Ovo je tumacenje prvi iznio historicar iz 19. stoljeca Stojan Novakovic; vidi njegovo Selo, str. 29-30. I ruski historicar E. P. Nauniov tvrdi da su se Vlasi u velikoj mjeri poslavenili vec u 13. stoljecu: “Balkanskye vlakhi”. Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali drukciji etnicki identitet nije sama ova cinjenica pokolebala; tako je jedan savremeni srpski historicar napisao i ove cudne rijeci: “Cak su i Vlasi i njihovi obicaji bili toliko ugrozeni da su se pridruzili Srbima da bi prezivjeli, a u tom procesu su pomogli da se sacuva i odrzi srpski etnicki, vjerski i kulturni identitet” (Pavlovich, Serbians, str. 78).
41 Beldiceanu, “Les valaques de Bosnic”, str. 123, u fusnoti.
42 M. Filipovic, “Struktura i organizacija katuna”, str. 52 (o imenima); Jirccek, “Die Romanen in den Städten Dalmaticns”, prvi dio, str. 40 (o otoku); Niger, Geograpahiae commentariorum libri, str. 103 (o iskvarenom latinskom); Nandris, “Arománi”, str. 38 (o brojenju).
43 Jirecek, “Die Romanen in den Städten Dalmaticns”, prvi dio, str. 41.
44 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 516.
45 D. Mandic navodi taj popis stanovnistva kao dokaz da se neprekidno govorilo vlaski (Etnicka povijest Bosne, str. 516); Filipescu, Coloniile romane din Bosnia.
46 Weigand, “Rumänen und Aromunen in Bosnien”. O Karovlasima vidi dio o Romima u 9. poglavlju ove knjige.
47 D. Mandic, sa cudesnom nazovipreciznoscu, navodi postotak od 50 do 52 posto (Etnicka povijest Bosne, str. 518).
48 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 83.

Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo “Razvoj Balkanskih Naroda”, Juni/Juli 2002, odlomak “Istorija Bosanskih Srba”, str. 244-246, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.

Pravoslavna crkva nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao katolik, kao i svi Bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava – ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradena tek sredinom 16. stoljeca.

U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuri-pesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji pored Turaka koji “krajnje despotski” vladaju nad krscanima, zive i ostala tri naroda. Jedan su “Bosnjaci” ili “Bosnjani”, drugi su “Hrvatski katolici” ili “Franjevci” kako ih on zove, a treci su “Vlasi”. On je jos pricao i o Zidovima, koji se – prema njegovom svjedocanstvu – vecinom mogu naci oko Sarajeva. Pomena o “Bosanskim Srbima” nije bilo. … Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz “Vlah” upotrebljavao u Bosni u znacenju “pripadnik Pravoslavne crkve”. Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce).

Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu – smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.

Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, a mnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga “Bosanskim Srbinom” znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. vijeku na temelju zajednicke religije, jezika, istorije i osobnog osjecaja nacionalne pripadnosti.

slika
slika
slika
slika
slika

slika
slika
slika
slika
slika
slika
slika
slika
slika
slika
slika
slika
Corovic o Vlasima
strana 40

Veze između Romana i Slovena na Balkanu postojale su vremenom sve tešnje. Mnogobrojniji, Sloveni su najveći deo romanskog stanovništva na zapadnom delu Balkana pretopili u svojim redovima. Vlasi stočari, izmešali su se potpuno sa Srbima. To je došlo ponajviše s toga, što su se oboji bavili pretežno stočarstvom i što ih nije delila vera. Kad su Turci počeli podvlašćivati srpske države oni više nisu mogli da prave velike etničke razlike između Srba i Vlaha, nego su brđansko pravoslavno stočarsko stanovništvo zvali uopšte Vlasima; a kasnije su oni, i mnogi drugi narodi, čisto u pogrdnom smislu, zvali sve pravoslavne uopšte Vlasima. Romani su se dugo držali odvojeno u svojim zatvorenim gradskim opštinama na Primorju, ali je i tamo od X veka počeo sve jači priliv Slovena, koji su, posle, tim gradovima dali manje-više pretežan slovenski karakter; Dubrovnik i Spljet, koji su još XII veka bili romanski, u XV i XVI veku postaju nosioci nove slovenske kulture i književnosti.
“Ne može biti sumnje” piše J. Erdeljanović jednom prilikom, “da su starosedeoci, koji su mnogo vekova pre dolaska Srba živeli na ovom zemljištu i prilagodili se njegovim prilikama, imali i takvih kulturnih tekovina, koje su Srbi morali od njih primiti, jer su im bile najpodesnije za život u novoj postojbini ili su obeležavale pojmove i predmete, koji su Srbima dotle bili nepoznati. U takve tekovine spada npr. kamena kuća i koliba, po koji deo odela, neki stočarski termini i verovatno po koja praksa u stočarenju… Ja sam, prilikom svojih proučavanja u plemenima Brda i stare Crne Gore mogao zapaziti neke interesantne pojave kao posledicu etničkog stapanja Srba sa starim Vlasima i s Arbanasima… Zapazio sam npr. interesantne kombinacije od srpske i vlaške topografske nomenklature i mogao sam utvrditi, da su Srbi poprimali od Vlaha one geografske termine specijalnog

strana 41

karaktera, koji su podešeni osobitoj prirodi karsnog terena… Ovaj proces primanja i stapanja između našeg naroda i balkanskih starinaca vršio se naravno samo u visokim planinskim predelima, u kojima su bili zaostali Vlasi i Arbanasi u nešto većem broju. I primljene osobine bi ostale ograničene samo na te predele, da nije bilo poznatih migracija iz dinarskih krajeva u Posavinu, Podrinje i Pomoravlje sa Šumadijom. Ali su tim migracijama dinarski naseljenici preplavili ove oblasti na severu i severoistoku i predali starijem stanovništvu gotovo sve svoje osobine, tako da su i one od njih što su bile pozajmljene od balkanskih starosedelaca postale manje ili više opštim osobinama svih ili velikih delova Srba i Hrvata od Jadranskog Mora pa daleko na istok do u sliv reke Timoka”.
Unutrašnjost Balkanskog Poluostrva, naročito istočna Bosna i Hercegovina, Raška i zapadna Srbija behu vrlo malo i nejednako zasijane rimskim kolonijama. Od starih rimskih mesta najmanje ih je do VII veka očuvanih na tom području. Tome nije isti razlog, koji je i za iščezavanje starih kolonija u Sremu. U Sremu se to zbilo usled silnog mešanja naroda od IV-VII veka i teških borbi i perturbacija na tom području. U ovoj oblasti to je došlo s toga, što je rimska penetracija bila manje intenzivna zbog udaljenosti od ishodišnih središta i zbog geografske odvojenosti i teže pristupačnosti. Ova oblast opasana je na celom zapadu i jugu čitavim planinskim nizovima dinarskog sistema, preko kojih se prelazilo teško i samo u dužim etapama; s istoka je zaklanjao masiv Šare; dok su rudničke planine i moravske šume štitile tu oblast sa severa. I iz Salone i iz Carigrada u ove se krajeve stizalo teško, s mnogo napora, a bez prave koristi. Prirodno je s toga, da je taj kraj ostao kao jedan od najkonzervativnijih na celom Balkanu; čudnim sticajem prilika i, možda, naklonosti, dogodilo se, da smo se u taj najkonzervativniji predeo naselili baš mi Srbi.

O Vlasima Enver Imamovic
slika
slika

slika

slika

slika

slika

slika

O Vlasima Anto Babic
slika

slika

slika

slika

slika

slika
slika
slika

// <![CDATA[//

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s